MANASTIR USPENJA BOGORODICE KRUPA ----------------------------------natrag
MANMaNASTIR USPENJA BOGORODMMMmMaICE KRUPA MANASTIR USPENJA BOGORODICE KRUPA
Manastir Krupa osnovan je 1317.godine i građen uz materijalnu pomoć srpskih kraljeva Milutina
(1282-1321), njegovog sina Stefana Dečanskog (1321-1331) i unuka Dušana (1331-1345-1355).
Kad je sjeverna Dalmacija ušla u sastav drzave bosanskog bana, a potom kralja Tvrtka ( u drugoj
polovini 14.stoljeća) povećala se migracija Srba iz Bosne u Dalmaciju pa su iza toga osim
Krupe osnovani manastir Krka (oko 1350.godine) i na Cetini manastir Dragović 1395.godine.
U vrijeme rata , koji su Turci na ovom području vodili od 1498.godine sa Mletačkom Republikom
i Ugarskom, napadoše Turci 1502. godine manastir Krupu i opljačkaše ga, a monasi se skloniše u
manastir Krka odkuda su se vratili 1503. nakon sklopljenog mira te obnoviše manastir.
Početkom 17.stoljeća za uprave patrijarha Pajsija ukrašen je manastir Krupa živopisnim freskama monaha slikara Georgija Mitrofanovića.
Iza toga manastir je zadesilo veliko stradanje tek su se u njega vratili preživjeli monasi 1642.godine. Nakon što je turski dio Dalmacije opet pripao Mletačkoj Republici (1699.) manastir Krupa i njegovi monasi predstavljali su glavni oslonac u odbrani pravoslavne vjere na ovom području.
U 17. i 18.stoljeću uz manastir Krupa postojala je ženska monaška kolonija. Krupske monahinje
stanovale su u posebnoj kući sjeverno od manastira. U manastirsku crkvu su silazile na molitvu i
radile za manastir ženske poslove.Ostaci te kuće i danas postoje.
Od postanka manastira u njemu su se obučavali mladići u pismenosti a neki i u nekim drugim
crkvenim naukama. U manastiru je 1846.osnovana manja osnovna škola.
Svoje prvo školovanje stekao je u Krupi i knjizevnik Simo Matavulj (1852-1908.)
Manastir Krupa je imao veliki broj školovanih monaha koji su bili i visoki crkveni funkcioneri ,
profesori na šibenskoj i zadarskoj bogosloviji.
Manastirske zgrade su vjekovima dozidavane, bile rušene i paljene. Konačni oblik manastir je
dobio 1855.godine prilikom svoje obnove.
Najveće stradanje manastir je doživio za vrijeme drugog svjetskog rata, ali je nakon rata ponovo
obnovljen.
Iako sačuvani predmeti, freske i bibloteka predstavljaju samo manji dio koji je Krupa kroz
stoljeća imala, ipak pokazuje da su tu živjeli i radili ljudi visokih pobuda i nastojanja, ljudi
koji su živeci i dišući s narodom čuvali vjeru i kulturu i u narod presađivali.
Uz neke sačuvane djelove je i kupola koja završava ispupčenim prstenom na komu su slikovito
ispisani tekstovi tropara i kondaka (kratkih crkvenih pjesama ) Uspenja Bogoredice,u čiju slavu
je manastir i podignut. Tekst tropara je sačuvan gotovo u cjelini a kondaka ostao samo početak.
Cjelokupni njihov tekst u slobodnom prevodu na danasnji jezik glasi:
" I po rađanju sačuvala si dejstvo
a po usnuću(po svojoj smrti)
nisi napustila svijet,Bogoredice-
preselila si se u život( vječni),
majko istinskog Života (Hrista),
i svojim molitvama
od(vječne) smrti izbavljaš naše duše!"
" Bogoredicu, uvjek budnu(našu) moliteljicu
i nepokolebljivu (našu) nadu u pomoć,
ne mogu nadvladati smrt i grob-
mati Života (Hrista),
koji se uselio u utrobu uvijek-dejstvenu,
u život (vječni) iziđe!"
Uz mnoge visoke crkvene funkconere i monahe poseban pecat manastiru Krupa dao je nas covjek
iz Žegara proslavljeni arhimandrit GERASIM ZELIĆ.NSimo Matavulj
Pošto se Simo Matavulj školovao u manastiru, vjerojatno je na uspomenu na taj kraj napisao svoju lijepu priču koju možete ovdje pročitati.
Amin
(Iz planinske Dalmacije)
Na obronku planine Velebita, na granici lučkoj i dalmatinskoj, pukla je dolina, koju presijeca rijeka a paše šuma. Na kraju doline izdigla se starinska, dvobojna i četvrtasta zgrada, sa crkvom na kraju, manastir sv. Bogorodice, po pričanju, iz vremena Nemanjića. Za manastirom, u manjoj dolji, nalazi se prnjavor; iznad prnjavora, pod samim vrhom planine, ima zaseljak od desetak kuća; desno od rijeke, po višim obroncima Velebita, rastrkalo se selo Golubić; lijevo je drugo selo, nješto zbijenije, i zove se kao i rijeka, kao i manastir: Krupa. Svijet je u okolini manastirskoj veoma siromašan, u mišljenju i življenju prvobitan, veoma privržen starinskim običajima, čemu će biti glavni uzrok slab saobraćaj sa ostalijem krajevima. Često su kuće toliko razmaknute da se od jedne do druge ne može dozvati. Zimi, kad napada snijeg, zadruge i porodice žive osamljeno, kao u kakvim tvrđavama, hraneći stoku u pojatama, braneći se od zvijeradi; ljeti, brđani sa stokom odlaze visoko u planinu, gdje se, zbog paše, često događaju krvavi sukobi s Ličanima. Dosta dobro obrađuju ono malo zemlje, na kojoj može roditi kukuruz, ječam, krompir i grah. Ali i u najljućoj zimi, Golubićani i Krupljani staraju se da održe vezu sa manastirom, jer dolje je ne samo crkva nego i mlin i kovačnica, a kaluđeri prodaju i piće. Stoga, valjda, zovu manastir i "gradom".
Jedne godine, na bijele poklade, crkva je bila puna svijeta. I na uzanom trijemu pred crkvom, i po strmim, kamenim stepenicama što izvode k njoj, načičkali se stasiti gorštaci, gologlavi, sa pletenim perčinima, većinom ogrnuti crnim kabanicama. Taka naloga biva četiri-pet puta u godini, o velikim praznicima i uoči postova.
Pomenute godine, veliki post počinje u polovini februara, kad se u primorju već osjeća dah proljeća, a kad je pod Velebitom još zima. Ali te godine baš uoči poklada silna jugovina raskravi snijeg i po obroncima Velebita. Oblaci lijetahu ka sjeveru, a kroza problijeske sijaše sunce. Vrapci, sjenice, strnadice, češljikari sjatili se oko crkve. Bogomoljci pred crkvom slušaju ptice, gledaju nada se i oko sebe sa iz-razom zadovoljstva; jer se svak zaželi vedrine i razgovora, nakon dugačke zimnje čame...
Liturgiju je služio otac Antim, sredovječan kaluđer, riđe brade, okošt i žustar. Oštro je izgovarao riječi, te je većma izgledalo da grdi nego da se bogu moli, a takav se način sviđa velebitskim gorštacima. Za pjevnicama pojahu dva đaka. Do njih u stolovima, prebirahu brojanice četiri kaluđera; desno, iguman Seravim i namjesnik Josip, obojica lični ljudi, progrušanih brada; lijevo, dvojica mlađih, suhi Silivestar i lijepi Justin, koga ženske i ne zvahu drukčije no "lijepi dujo". U prvom redu navrstali se kapitani (seoski kneževi) krupski i golubićki, njihovi pristavi (pomoćnici) i ostali znatniji domaćini, svi sa malijem puškama za kožnjim pašnjačama, sa opletenim perčinima. Do igumana stojaše starčić njeki u novom skerletnom koporanu sa srebrnim pucima, sa tokama. To je bio Mijat Zelić iz sela Žegara, koje se nalazi preko brda, iza doline krupske. Mijat, imućan čovjek, starješina velike zadruge, bješe velik bogomoljac i priložnik manastirski. Iza viđenijeh domaćina zbili se ostali, a sve ih je čitavom glavom nadvisio njeki Nikola Šiljčina iz Golubića, star čovjek, na glasu zbog toga što je bio neobično nosat i grlat, što je zbog ubijstva tamnovao petnaest godina, što je, kao njekadanji čuveni lupež, vješto hvatao tragove krađama. Za ljudima zbile se ženske, čija je nošnja sasvim kao i u Bosni, samo što djevojke nose crvene kape. Ljudi rado nose toke, puca, verižice i trepetljike o lulama; ali tek ženske luduju za svačim što zvekeće i blješti! I najstarija baba ima u pletenicama po koji srebrni novac i na tkanicama sindžirića; udavače i nevjeste nose silne đerdane (prave oklope), od starih ćesarskih talira i cvancika, pa onda sijaset đinđuva, šljokica, trepetljika. U crkvi je gušio zadah od masla, kojim i muški i ženske mažu kosu, a uz to se pomiješao miris od tamjana. Kad se kaluđeri krste i klanjaju, onda se sav gorštački narod previja i žagori, prizivajući na svoj način boga i njegove ugodnike; onda proglušuje žubor i zveka od đerdana, sindžira, šljokica i trepetljika! Poslije toga svi se protežu i zijehaju i udare u razgovor. Kad to prevrši mjeru, suhi Silivestar izide iz stola, pa vikne:
- Umukni, narode, i slušaj slovo božje!
Toga jutra trebalo je često opominjati "narod" da sluša slovo božje; zaželio se razgovora i novosti, a liturgija dugačka! Najposlije, kad se služba svrši, kad se prednjaci pomjeriše s mjesta, radi "navore", otac Antim sa dveri mahnu rukom. Njekoliko trenutaka ćutao je, provlačeći prste kroz riđu bradu, pa započe:
- Blagočestivi Ristijani! čuli ste da je početkom mesojeđa pokraden Mijat Zelić iz Žegara; lupeži mu odvedoše dva najbolja vola, kravu jalovicu i deset biranih ovnova...
- Valaj, Golubićani nijesu zaista! - viknu Nikola Šiljčina.
- Valaj, ni Krupljani! - prihvati drugi.
- Valaj njetko jest! - viknu Silivestar i dodade:
- Umukni, narode, kad sveštenik govori! Antim, sav nakostriješen, nastavi.
- Dakle, blagočestivi Ristijani, dva vola, krava i deset brava, - tu je štete najmanje stotinu talira! A poznato je cijeloj Bukovici da je Mijat pošten čovjek, da nikada, ni u mladosti, nije tuđe uzimao, da je bogomoljac i priložnik ove svete obitelji! Mijat je davao sodžbine dvadeset talira, ovna i mjeh rakije, pa se niko ne odazva... Mijat nas je zamolio da udarimo kletvu na njegove zlotvore. Mi smo pristali da, baš danas, kad ulazimo u časni post, kad vas je toliko na okupu, mećemo amin na krivce, i to ne mali, obični amin, nego onaj veliki iz knjige Davidove!...
Nikola Šiljčina opet prekide kaluđera:
- E, valaj, to nije pravo!
- A što nije pravo, Šiljčina, bolan! - viknu Josip namjesnik... - Što se ti nezvan u svašto petljaš, te se nema mira od tebe ni u crkvi!
Nikola se progura pred glavare. Oči su mu sijevale, svaki mu je mišić igrao na licu. I odgovori, derući se:
- Nije pravo ovako iznebuha udariti veliki amin, od koga se čovjek već ne diže. Sjetite se šta je bilo zbog amina udovice Marije Veselinovića. Nije zbog toga zaglavio samo krivac, nego mu se ugasila cijela kuća! Ja velim: jedno je mali amin, od kojega bog često okrene glavu, a Drugo je veliki amin iz knjige Davidove od koga se crkne. Ja velim: kad već hoćete da dođete do toga, pravo je da naprijed oglasite. Jer siguran sam, kad lupeži čuju, da će se u manastiru držati velika kletva, da će štetu namiriti. Može biti, uzeće sodžbinu, - a to je i pravo! Je li ovako, braćo? Reci ti, Mijajlo!
Mijajlo Ljubić, krupski kapitan, gledao je i slušao Šiljčinu sa razjapljenim ustima. I svi ostali ne čuđahu se toliko razlozima Nikolinim, koliko slobodi njegovoj. Niko pak ne posumnja da je njegov prst u toj raboti, jer se znalo da se on odavna otkanio tijeh rabota; moguće je samo da je što znao, ili nagađao ko su lopovi, te se nadao "jabuci" od njihove strane. Ta se misao svima nametnu te se ču odobravanje. Iguman i Justin nasmijaše se; bješe im milo što se i Šiljčina boji "velikog amina", - Šiljčina, koji priča da je "duša puša", da se bog ne pača u ljudske rabote...
Kapitan Mijajlo reče:
- E, pa zbilja, duhovnici, ovaj... ovaj, ne bi zgoreg bilo da se to premetne tamo do druge neđelje posta...
- Pa dobro! - prihvati iguman... - Ako do neđelje krivci ne učine što treba, onda će se toga dana, poslije svete liturgije, držati veliki amin! Razglasite to, a sad idite u miru božjem... Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli!
*
Bješe počela kiša. Seljaci se rasturiše po prostranim prizemnim doksatima manastirskim. Zvono oglasi kaluđerski ručak, na koji bjehu pozvati glavari i Zelić. Seljaci se podijeliše u gomilice, izvadiše iz toraba hljeba, luka i sira. Tiha kiša pretvori se u pljusak. Po seljačkoj navici, svi su lagano žvakali, i, kao da je kiša neobična pojava, posmatrali su je pažljivo, ćutke. Tek kada zatutnjiše koraci na gornjem hodniku, kad izidoše iz trpezarije kaluđeri i njihovi gosti, onda dolje nastade žagor. Poznato je kako planinci viču i kad misle da najtiše govore, ali kroz svu viku grlatih glasova isticao se gromki glas Nikole Šiljčine. Ljudi su pričali razne doživljaje za vrijeme zimnjeg samovanja, - mahom neznatne domaće događaje; ženske opet svoje jade i nevolje. Malo pomalo, gomilice bliže Šiljčini prekidoše razgovor i počeše slušati njega. Govorio je o aminima, malim i velikim, pa stade pričati događaj sa udovicom Marijom Veselinovićkom.
- One godine kad me pustiše iz tamnice, dođoh kući tri dana pred Đurđev dan; naši već bjehu u planini. Ja ostadoh u kući dva dana; treće zore, licem na Sveca, uputih se u planinu, kad kod Krvavog Graba sretoh se sa našim Jovandom, koji iđaše odozgo, gologlav. Vidim da je njekome bio sudnji dan, te prije nego što se pozdravih s čovjekom, pitam ga: "Šta to bi, Jovanda? Ko to zaglavi?" On me i ne poznade na prvi mah, te pošto se ižljubi sa mnom, veli: "Pogibe naš Vaso! Nađosmo ga sinoć mrtva u jednoj rasjelini, daleko od stana tri puškometa! Ubili ga Ličani, jašta! Ali kako im dođe u klopku, on, onako lukav i oprezan, bog ti ga znao!... Elem, idem sad Mariji njegovoj da javim, pa ću sići k manastiru, radi sahrane..."
- Meni se ražali, jer sam s Vasom živio kao sa rođenim bratom, te se vratih s Jovandom...
- Jeste dosta vojevali zajedno, - dodade njeki vršnjak Nikolin.
- Jeste li, striko, krali zajedno? - zapita njeki mladić.
- Jesmo, valaj, sinovče, i dosta stoke pokrali, i dosta sokova pojeli, bog da ga prosti! -odgovori Nikola... - Elem, bi što bi, Vasa sahranismo i ožalismo. Pošto siđosmo s planine, ne prođe ni neđelja dana a lupeži poharaše Vasovu udovicu. Odjaviše joj svu stoku i odniješe toke i oružje Vasovo! Skočismo za tragovima, iđasmo po svim krajevima Bukovice, ali nigdje ništa! Onda namolismo pokojnog igumana Genedija da udari veliki amin. I on ga udari, a sjutradan umrije na prječac... Šiljčina stade razgledati oko sebe, pa videći, valjda, njekoga od rodbine ukletoga, odmahnu rukom i nastavi: - Umrije naprasno čovjek, pa za neđelju dana dvoje mu đece i žena, koja na samrti kaza da joj je muž poharao Mariju...
Mijat Zelić i kapitani siđoše u dvorište. Mijat se oprosti s glavarima, koji se raziđoše ka svojima po doksatu. Starac skide kapu i viknu:
"Zbogom, narode!... Ja se nadam da će se zli ljudi pokajati, da im se kuća ne iskopa! Ja, valaj, to ne želim! Zbogom!"
Golubićki kapitan Tane u svome skupu uze ponavljati što za ručkom bješe čuo od Mijata:
- Nadao se čovjek soku![2] Kako i neće, molim te! Obećao čovjek dvadeset talira, ovna i mijeh rakije! I zbilja, veli Mijat, jedne noći spavao sam kraj ognjišta, kad me neko zovnu i reče:
"Hajde za mnom do luga da čuješ poruku zbog tvoje stvari!" Bješe noć bez mjesečine, a vidjeh čovjeka, ogrnuta haljetkom sa dugačkom puškom o ramenu. Glas mu ne poznadoh, jer bješe stavio kamičak u usta. Išao je preda mnom lagano, ne osvrćući se, pa kad uđe u lug, viknu mi da stanem i reče mi: "Sodžbinu što nudiš prima se! Zato sjutra, u ovo doba noći, pođi prijekim putem ka Bilišanima i ponesi što si obećao. Možeš poći i samodrugi, a ustavi se đe naiđeš na kladu ispriječenu nasred puta."
- "Dobro, - reče Mijat; - ama ti si sokodržica a ne sok, pa zašto se kriješ?" - "Valaj, ja sam i sok i sokodržica!" - odgovori nepoznati i otide. "Šta ću?" veli Mijat. "Drugu noć, oko ponoći, uzmem sina i natovarim ga rakijom; najboljeg ovna izaberem i povedem, a u zamotuljku u ruci držah talire. Išli smo, išli, sve do bilišanske međe, a niđe niti klade, niti kakvog drugog znaka. Onda se u rasvitak vratismo kući. I odonda nikakva glasa ni traga!"
Mnogi se stadoše krstiti uzvikujući: "E, jest čudo! E, jest za pripovijest! E toga nije bilo otkada je Bukovice! Otkud je sokodržica i sok jedan čovjek! Kako to? E, jest bruka i sramota da se čovjek tako vara!..."
- Šta veliš na to, Nikola? - viknu kapitan.
Šiljčina odmahnu glavom:
- Valaj, kapitane, da sam znao da je sve to tako bilo već bi na one poganove pao veliki amin, jer se ne bi zauzimao za njih! Šta će sad reći Kotari, Promina i ostale krajine, kad čuju da se u Bukovici počelo varati o sodžbini! o, ubio ih Savaot!
Svi zagrajiše zbog prekršaja starinskih običaja, ali se graja utiša kad dva đaka otvoriše podrumska vrata.
Ženske oboriše oči, ljudi povlačahu pogledima, kao da se očekuje nješto neobična.
A očekivalo se ko će prvi poručiti piće. Jer se u Bukovici ne pije uz jelo, ni pojedince, ni na obroke, nego kad se pije, to se radi u gomili, bilo revenom, bilo da jedan časti. Vino dijeli jednom čašom onaj koji u tome ima njeke vještine i koga zovu "dolibaša". Obično kad crkvari tako posjedaju, zna se naprijed ko će biti u svakoj gomili dolibaša i kome pripada prva zdravica.
Kapitan Mijajlo mrdnu obrvama i kao da odgovara na nečije pitanje, reći će: "Pa hoćemo, valaj, okvasiti grlo! Poklade su. Hajde, Simate, donesi po vrč na glavu!"
Simat, najmlađi u društvu, ustade pa češkajući se jednom rukom, prstom druge ruke prebroja ih, pa otide u podrum i donese kabao vina i čašu, koje stavi pred dolibašu.
Ni dolibaša, niti iko od družine, njih desetoro, ne pogledaše na kabao; svako načini izraz kao da i ne misli o vinu, kao da mu nije do toga. Takav je običaj u Bukovici. Sramota je pokazati halapljivost. I sve što o tome sad ispričam ovdje, nije bilo slučajno, nego je takav red, upravo obred.
Dugo je potrajalo dokle najmlađi iz najbliže družine ne otide po vino. Tako iz treće, pa sve redom. Tek kad i pošljednju dođe kabao, onda kapitan Mijajlov dolibaša zahvati čašom i pruži mu je. Kapitan je nemarno uze, ali zadugo ne izvadi kamiša iz usta, nego pućkaše dalje, kao da u ruci držaše gorki lijek. Najposlije nazdravi ukratko najstarijem, pa srknu i namršti se, a čašu vrati dolibaši. Svi se muškarci tijem načinom obrediše, a kada dođe red na prvu žensku, ona se stade nećkati, te je, tobože, jedva nagovoriše da okusi.
Sve su te ceremonije tačno vršene i među ostalijem družinama.
Uz drugu čašu, kapitan Mijajlo nazdravi opširnije; za drugom čašom nastade pjevanje, zaokaše po dvoje i započeše:
"Kad sjedimo što da ne pjevamo,
I milom se bogu pomolimo!..."
I uza svaku dalju napijalo se sve kitnjastije, opsežnije, dokle se napošljetku već nije razumijevalo šta ko govori. Kablovi vina donošahu se jedan za drugim. - O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera...
Glas o velikom aminu preletje cijelu Bukovicu. Nastade neopisana zlovolja i pometnja, te se gotovo ni o čem drugom nije govorilo. Žene i udovice tumarahu po rodbini, uzimahu na ispit rođake i svjetovahu ih da učine što treba. Nikola Šiljčina nije izbivao iz manastirskog mlina, slušajući što se priča, nagađajući, domišljajući se kako bi se on mogao uplesti da izvuče "jabuku". Ali mu bi sve uzalud!
Tako proteče prvih šest dana velikog posta. Na osvitak nedjelje, po najljepšem vremenu, krenu se gotovo sav planinski ženski svijet na pričest ka manastiru. Takav je običaj toga dana, ali mimo običaja, te godine sa ženskadijom pođoše i ljudi. Šarena gomila motala se po prostranim hodnicima manastirskim; kaluđeri zauzeti bjehu ispovijedanjem. Gorštaci su pitali đake: hoće li biti amina? Đaci su slijegali ramenima. Najposlije, kad zvona oglasiše početak službe, muškarci otidoše pred mlin, na sunčanje i razgovor.
Oko polovine liturgije naiđe Mijat Zelić sa pet-šest Žegarana. Krupljani i Golubićani pođoše za njima. Žegarani navlaš odmakoše i proturaše se kroz ženske u crkvi. Njeki od kaluđera viknu: "Umiri se i umukni narode ristijanski!" Tane, kapitan golubićki, odgovori: "Hoćemo, duhovniče, ali molim te poslije pričesti išćeraj iz crkve ženskadiju!" "Pa dobro", odgovori kaluđer... "Vi mlađe žene i đevojke, kako se koja pričesti, izlazite na mala vrata u doksat, i ondje ćete slušata kletvu!"
- Ha, dakle biće amina! - rekoše. - To ti je! Drž' sad!
Pred pričest đaci navrstaše ženske. Kako se povorka smanjivala, izlazeći kroz sporedna vrata, tako su ljudi nailazili spolja.
Kad se smiriše, stade na dveri otac Silivestar u crnoj odeždi, sa svijećom u ruci. Đak stavi preda nj nalonju sa crnim prevjesom i na nju debelu knjigu, višnjikastih korica. Zatijem oba đaka iznesoše dva snopa svjećica i stadoše ih dijeliti. Silivestar rasklopi knjigu. Sve se oči stekoše na njega i sva se lica namračiše. Svjećice planuše, kaluđer reče:
- Blagočastivi Ristijani! Svi dobro znate šta je u prošlu neđelju oglašeno sa ovoga mjesta, kakva je prijetnja upućena zlotvorima Mijajla Zelića, ako se ne pokaju i Zeliću ne namire štetu. Protivno svačijem očekivanju, zli ljudi ostadoše uporni u zloći svojoj, zato ćemo sad metati na njih veliki amin iz ove svete i velike knjige Davidove! Kad ja viknem "amin" neka svaki od vas to isto rekne! Ko ne posluša, neka je i on proklet!
Antim viknu:
- Đaci, zvonite!
Silivestar ukoči pogled na zaglavlje na lijevoj strani u knjizi. Bješe to Biblija, štampana u Rusiji, u Kijevopečerskoj lavri XVII stoljeća. Po nezgrapnoj hartiji gmizahu nezgrapna slova. Kad zabrujaše zvona, kaluđer započe, razvlačeći slovenske riječi stradsovitog psalma stotinu osmog.[3]
"Bože, slavo moja, nemoj mučati.
Jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivim.
Riječima zlobnim sa svih strana gone me, i oružaju se na me ni za što.
Za ljubav moju ustaju na mene, a ja se molim.
Vraćaju mi zlo za dobro, i mržnju za ljubav moju.
Postavi nad njima starješinu bezbožnika i protivnik neka mu stane s desne strane..."
Kaluđer zastade, uprije prstom na početak novog stiha i diže glavu. Zvona takođe umukoše. U mrtvoj tišini, nekoliko trenutaka, on je gledao užasnutu gomilu, koja tek tada stade očekivati ono što je najgore. Odande gdje on bješe upro prstom, pa sve do kraja psalma, stihovi bjehu podvučeni crvenijem mastilom. Znači, da ono što je izgovorio bješe kao njeki predgovor pravoj kletvi!
To on pokaza pokretima, pa jačim glasom i strašnijim izrazom lica nastavi:
"Vnegda sudit' se jemu, da izidet osužden i molitva jego da budet na greh! Amin!"
Zvono jeknu, - jezičak udari samo jednom
"dam!"
Po crkvi zatutnja aminjanje.
Kaluđer nastavi:
"Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!... Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!... djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!... Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?... Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!... Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!... Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!... Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!... Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!... Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!..."
- Amin! Amin! Amin! - vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu...
- Sad idite u miru božjem! - završi kaluđer... - Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!
Šiljčina odmahnu glavom.
- Valaj, ne bih rad biti u njihovoj koži, ali ni u koži Mijata Zelića!...
Ne bi pića kao prošle nedjelje, nego se odmah raziđoše uz planinu, sumorni, pogruženi.
--------------------------------------------------------------------------------------------natrag
